Blog

Porodična druženja u prirodi – oblik kolektivnog atavizma, ili…

Bez bojazni, neće ovo biti neka stručna sociološka studija, ili dublja psihološka analiza atomske porodice već razmišljanje jednog običnog sprskog oca – umalo da parafraziram naslov omiljene mi Domanovićeve prirovetke.

Da bi ova analiza bila što nenaučnija, ovaj otac, ne da nije neki reprezentativni uzorak, već nije učestvovao ni u jednoj porodičnoj radionici ovog tipa… jer ih organizuje.

Ono što me je ponukalo da o ovome pišem je izrazito pozitivan fidbek roditelja koji se ponavlja svih ovih godina. Možda mi oni nezadovoljni ne pišu iz čiste kurtoazije, ali ono ljudi što mi je pisalo posle ovakvih druženja prevazišla su sva moja najoptimističnija početna predviđanja.

Da se razumemo. Ovde nije reč o nikakvom genijalnom konceptu dotičnih radionica i izleta. One su odavno na repertoaru za decu, samo što su malo adaptirane za porodicu.

Sit gladnom ne veruje. U nekom malom mestu gde se ulazna vrata kuća skoro nikada ne zaključavaju, gde komšije barem jednom dnevno piju kafu uz čašicu razgovora, gde se poziv na roštilj ne obavlja telefonom već jednim pokretom ruke, ovako nešto deluje…

Ko nije živeo u bilo kom milionskom gradu u svetu, pa i u Beograd, ne može ni da pojmi nivo otuđenosti od prirode i ljudi. Ono je toliko da iz svere psihičkih manifestacija prelazi u fizički svet, kao tinjajući bol koji ne možete locirati u svom telu. Floskula da je vreme novac, ovde dobija svoj epski smisao koji razara sve, čak i tu osnovnu ćeliju društva, porodicu. Broj prstiju na jednoj šaci je prevelik za prosečan broj sati provedenih sa svojom porodicom u toku dana. A o prirod… kao i sa lekovima. Strogo na kašičicu ili možda još preciznije, na pipetu.

Gledajući porodicu kroz prizmu tih činjenica onda i ne čudi takva pozitivna reakcija na nešto što ima duh minulih, možda i previše idealizovanih vremena. Slike takvih druženja imaju pastoralni prizvuk. Porodica koja se drži za ruke, ozarena lica, smeh dece, razdragani ljudi u pokretu… i sve to na ogromnoj zelenoj pozornici. Druženje, igra i priroda. To je dobitni triling ovih dešavanja.

Kući se nosi miris trave u kosi, sunce u očima, a u srcu porodična toplina.

Podeli ovu priču

Nedavne blog priče