Blog

O poslednjem mohikancu u Srbiji – Veliki Rzav

Opisati rečimа reku, nije nimalo lako. Planina, jezero… barem se daju neki put jednim pogledom videti. A reka? Od nejakog izvora do moćne vode na ušću, hiljadu lica ima. Svaki novi izvor, pritoka, jednu novu priču pridodaje.

Vama, koji se niste ogledali u njegovim zeleno-modrim očima, sledeća scena reći će vam više od stotinu opisnih prideva i suvoparnih činjenica .

Na Velikom Rzavu se obrela rafting ekipa iz Beograda. Adrenalin možeš opipati u vazduhu. A kako i ne bi. Oni neće biti prvi koji su krotili njegove plahovite brzake, bukove i kaskade. Bilo je tu meštana koji su se i ranije spuštali, što traktorskim gumama, dečijim čamcima i ozbiljnim plovilima, ali će oni biti prva zvanična rafting ekipa.

Ubacuje se žurno oprema u čamce, a njihov nazovi domaćin iz te gomile izvlači flaširane vode i izbacuje van. Bujica pitanja sruči se na njega.

Da ne dužim. Objasnio im je da se ovde voda pije onako kako je pije pastir, po Diogenu najpametniji čovek na svetu. Direktno iz reke, šakama.

Reći ćete da to nije baš, baš tolika retkost u Srbiji, da ima još… Da, da, ima rečica, i još poneka reka koja je u nekom delu toka nezagađena, ali ima li u Srbiji reka dužine preko 60 kilometara, gde možete da pijete vodu direktno iz korita, i to celim tokom, skoro do samog ušća?

Nema!

U toj devičanskoj čistoti, među vrletnim kanjonima gde osim nekih osobenjaka niko i ne zalazi, možeš kilometrima i kilometrima prolaziti, a duž obale nećeš videti ni jednu sramnu zastavu savremene civilizacije da se vijori: najlonsku kesu. To brižljivo čuvano blago u svojim nedrima došlo mu je glave. Potpisana mu je davno smrtna presuda.

Presuda je surova. Telo Rzava će biti isečeno na tri dela, i od rajske reke ostaće jedan Liliputanac od par kilometara, a ostatak će biti poslat u Valhalu.

Dželati su pre neku godinu već krenuli da čereče poslednjeg Mohikanca, ali i daleko pre tog krvavog pira, srdžbu i jar su osećali u svojim dušama svi oni kojima je u venama tekla ova reka, a čija srca su kucala ritmom i šumom njenog žubora. Prva osoba koja je to nezadovoljstvo jasno artikulisala, iz Arilja beše. Lečitelj, koji se glasno i javno pobunio protiv izgradnje tri visoke brane. Ubrzo je i jedna mala neformalna grupa ljubitelja prirode pre tačno 10 godina krenula u odbranu reke sa najmoćnijm oružjem (u normalnim državama) preko najkorisnijeg pronalaska 20 veka. Istinom na internetu.

I po ko zna po koji put u ljudskoj istoriji David se usprotivio Golijatu.

Tada još kao fejs grupa „God save Rzav“, aktivisti „Ekološkog udruženja Rzav – God save Rzav“, za ovih desetak godina, Rzavu su sa ljubavlju poklonili milione radnih sati: čišćenja reke, pisanja tekstova na netu i za novine, gostovanja na televizijama, snimanju dokumentarnih filmova, ekoloških akcijama sa decom, do međunarodnih kampova, vodičkih službama, izložbi,  međunarodnih regatama, borbe protiv korupcije u životnoj sredini, izmenama zakona koji se odnose na zaštitu životne sredine, zaštite vodnih resursa, osnivanja hranilišta za ugrožene vrste ptica, inicirali naučno-istraživački rad…

Ovaj spisak aktivnosti je samo deo svega učinjenog za spas Velikog Rzava.

Što se tiče fotografije, izdvojena je iz mnoštva kao jedan kuriozitet, a ne po važnosti.

Čast da poleti u pretposlednjoj misiji u okviru tri decenije dugih šatl programa američke NASA, imao je i Veliki Rzav. U tom poslednjem letu „Endevora“ i Rzava ima toliko simobolike da nije potrebno ništa dodatno reći.

Fotografija je poklonjena onome što prvi diže glas, i to baš u trenutku kada je morao da digne svoje sidro iz rzavske vode.

P.S. U tekstu nije pomenuto ni jedno ime, ali za kraj, napraviću izuzetak. Za ovih 10 godina mnogi su sebe bespoštedno uložili u ovu priču. To nije bio volonterski rad kakav obično biva. Odradi se par akcija godišnje i to je to. To je bilo bukvalno svakodnevno angažovanje, iz dana u dan.

Ne bih tumačio zašto. Da li zbog zamora, desetogodišnjeg oglušivanja nadležnih na sve dokumentovane primedbe, ili nečeg sasvim trećeg, plamen ostade da bukti najjače u jednoj ruci.

Mnogi kažu da slučajnosti nema. Tako i ovde. U produžetku imena te osobe na jednoj net platformi piše „Mi.“ Kakve li simbolike. Izgleda da smo se svi Mi štovaoci Velikog Rzava nekako saželi u to „Mi.“

Podeli ovu priču

Nedavne blog priče