Blog

Zlatni bor, narodno predanje ili realnost?

Njihova estetika, njihova otpornost na zagađenje, prilagodljivost i siromašnim zemljištima, otpornost kako na temperaturne minuse tako i na sutropske maksimume učinili su ih miljenicima mnogih pejzažnih arhitekrta. Na svetu postoji preko stotinu vrsta borova, ali verujem da sve vas najviše zanima kako barem razlikovati dve najpoznatije vrste u Srbiji. Crni i beli bor. Verujte da je jednostavno.

Crni bor, inače najrasprostranjenija vrsta ovog roda, izrazito je pravo drvo, sa granama u pravilnom rasporedu, dok je beli bor ima neretko uvijeno stablo, a grane nemaju nikakvu pravilnost u rasporedu na stablu. Drugi sitniji detalj, njihove četine – iglice. Kod crnog bora četine su duže, tamno zelene, krute a malo savijene. Kod belog su tanje, kraće i svetlije. Najvidljivija razlika je u kori. Crni bor ima tamniju koru, sivu, dok beli bor dalko svetliju koja idući ka vrhu postaje sve svetlija, sa prelivima od žute, zlatne, braon i crvenkasto-oker.

Ovaj put ću preskočiti jako zanimljive teme poput čudesne borove smole, eteričnog ulja koje isparva preko lišća i na kraju štiti planetu od globalnog zagrevanja, najstarijeg neistovetnog bića na Zemlji, Metuzalema, bora starog oko 5000 godina, kao i temu mladih iglica punih vitamina C. Tu bih samo dodao da sam kao dete obožavao „med“ napravljen od mladih izdanaka borova.

Zlatni bor. Nema tog ko nije čuo za to mitsko drvo ili tačnije drveće. Odavde bi mogli i krenuti. U pitanju su, barem ono što mi znamo, tri zlatna bora, premda postoji i četvrti, koji ne sliči ni običnim ni zlatnim borovima, sa panaširanim četinama, ali ćemo njega za sada ostaviti sa strane. Ono što sam ja nekada smatrao, a verujem da nisam jedini, da ako je i postojao, da je to bio neki tercijerni relikt, vrsta bora koja je ušla preko priča u lokalni folklor, preciznije folklor stanovnika Zlatibora. Istna je daleko od toga.

Prvi zapis o zlatnom boru dao je niko drugi do Pančić 1875. godine. Njegov zaključak je bio više nego izričit. „Zlatan bor što u jednom komadu u blizini sela Negbine raste nije ništa drugo nego običan crni bor koji je sa bilo koga kvara zakržljao, te mu se vrh nakrivio a četina nešto požutela.“
Ipak, Pančićevi naslednici su zaključili da je u pitanju poseban varijetet crnog bora – „Pinus nigra var. Zlatiborica“. Blagodareći češkom botaničaru Novaku imamo čak i fotografiju iz 1926. godine.

Za drugi zlatni bor znamo zahvaljujući sarajevskom šumarskom inženjeru Salihu Omanoviću. Ovaj put u pitanju je varijitet belog bora. Pronađen je 1937. godine i dobio je naučno ime, kako i dolikuje, po svom pronalazaču – „Pinus silvestris var. Zlatiborica Omanović“. Nažalost 1999. godine, pod naletom snega, stablo se izvalilo.

Treći zlatni bor novijeg je datuma i ponovo je u pitanju beli bor. Pronašo ga je dr M. Tošić 1994. „Pinus silvestris var. aurea Zlatiborensis Tosić“ nije zaštićen od države kao njegovi predhodnici tako da, barem ja, nemam nikakvih novijih saznanja o njemu.

Da sve bude čudnije, svi ovi borovi su nađeni, dakako na Zlatiboru, i to strogo na njegovoj južnoj strani.
Napokon, o čemu se ovde radi. Svi pomenuti borovi su u stvari otpadnici svoje vrste, mutanti. Sva tri zlatna bora su različita. Da se ne bi rasplinuo, imalo bi se o tim razlikama pisati i pisati, no ono što im je bilo zajedničko, a to su žute/zlatne iglice (odatle i ime), sa procentalno manjim brojem žutih četina u odnosu na zelene.

U patanju su somatske promene i one se ne prenose na potomstvo. Generativnim razmnožavanjem, semenom, dobija se standardna vrsta. Jedini način je vegetativno, kloniranjem.
Tu ponovo uvodimo u priču penzionisanog doktora šumarstva, Mihaila Tošića iz Rasne kraj Požege kao nekog superheroja iz Marvelove palete. Kada je saznao da je čuveni Omanovićev zlatni bor, zaštićen još od vreme Kraljevine Jugoslavije, posrnuo 1999. godine nije časio časa. Stigao je u poslednjem trenutku i na gotovo suvom deblu našao iskrice života – žive grančice.

U samoj blizini palog stabla okalemio je jedan mlađanini beli bor grančicom sa žutim iglicama. Verovatno nošen mišlju da ovaj mališan u budućnosti zameni umirućeg i jedinstvnog osobenjaka iz Negbina. U svoj rasadnik doneo je ostatk kalemovih grančica. Od tada kreće neka nova era zlatnog bora, i njegovi potomci putuju, putuju…

P.S. Da sreća prati hrabre… gospodin Tošić je u blizini Javora, Ogorijevac, našao i piramidalnu jelu (Abies alba var. pyramidalis). Koliko je tu trebalo sreće, čitati rada i znanja, govori podatak da je ona nađena kao pojedinačno drvo samo na tri loklacije u Evropi, a ovde, čak šest starijih jedinki.

Fotografija zlatnog bora iz 1923. godine – Beogradski „Ilustrovani list“

Podeli ovu priču

Nedavne blog priče

Blog
Zoran Raković

Topola i njena magija

„Trougao vatre“ čine kiseonik, gorivo i toplota. Paljenje vatre bez šibice/upaljača za većinu ljudi je noćna mora. Ništa manja briga nije ni za znalce kada iskru/izvor toplote koju napravite (bilo

Pročitaj više...